Ovako izgleda trenutni Zakon o sigurnosti prometa na cestama kao “oblak pojmova”. Auti i sve što ih se tiče – vozačke dozvole, instruktori, dozvoljene mase, tehnički pregledi… -u prvom su planu, ali među stotinama najčešćih pojmova u tekstu Zakona je samo jedan jedini, osamljeni spomen pješaka i baš niti jedan spomen bicikla, romobila i sl.

Ako se nekih 20-25% cestovnih putovanja odvija pješice, biciklom, romobilom i sl., a u ovom oblaku im gotovo da nema ni traga, nameće se samo po sebi jedno pitanje: je li ovakva “premoć” motornog prometa (efektivno “auta”) u ZSPC-u nastala zato što je društvo prisiljeno najviše se zakonski baviti onima koji uzrokuju najviše problema u prometu u Hrvatskoj?

“Treba to kažnjavati pa će biti reda!”
“Naravno da trebaju silaziti na prijelazu…”
“Kako stvari krasno funkcioniraju u Kopenhagenu/Oslu/Amsterdamu/Beču/… Nećemo mi nikada biti kao zapad!”
“Ma svi samo trebaju biti obzirniji pa će sve biti u redu…”
“Da ne postoji razlog, ne bi znak bio tamo!”
“Meni se čini da ti biciklisti jednostavno uživaju u tom divljanju po ulicama…”
“Pa kako ljudi ne razumiju da red, disciplina i poštivanje prava građanima svima olakšava život?”

Moglo bi se ovako do iznemoglosti: sve su to bezbroj puta izgovorene riječi, neke tvojih susjeda i prijatelja, neke lako moguće tvoje. Za početak, uvijek ti mistični “biciklisti”… Kad čovjek sluša sa strane, teško se otrgnuti dojmu da se radi o nekom plemenu, hrpi odmetnika s vođom, zastavom, kodeksom (obijesnog) ponašanja i urođenim prijezirom prema svemu civiliziranom. Jer kako drugačije objasniti to što se vidi na ulicama? Začudit ćeš se možda da “biciklisti” zapravo ne postoje, barem ništa više od recimo “automobilista”. (Zar nije neobično da imamo riječ za jedno, ali ne i za drugo?) Naime, te ljude koje se povremeno nađe za volanom bicikla također se nekad vidi u autobusu, na nogostupu (u šetnji!) i za volanom auta. Bicikl nije ništa više dio njihovog identiteta nego autobus. To se možda najbolje vidi po tome da kad se pita stanovnike npr. Amsterdama jesu li “biciklisti”: reći će da nisu, da samo koriste bicikl svaki dan… Sad, osim ako vjeruješ da svaki put kad ljudi sjednu za volan bicikla dožive neku dr. Jekyll-Mr. Hyde preobrazbu, da su kao pješaci, sugrađani, porezni obveznici i kao vozači automobila puni poštovanja prema pozitivnim propisima Republike Hrvatske, a kad sjednu na bicikl postanu razulareni anarhisti, valjda je nešto drugo posrijedi pa nudim par misli o tome što bi to moglo biti.

Zapovjedim li generalu da leti od cvijeta do cvijeta ili da napiše tragediju, ili da se pretvori u morsku pticu i, ako general ne posluša moju zapovijed, tko će biti kriv, on ili ja?”

mudri kralj iz Malog princa

Horvaćanska/Ronjgova ulica u Zagrebu duga je oko 5 km. S južne strane je uglavnom prati blijeda, zapuštena biciklistička staza. Na tom potezu od 5 km na točno 25 poprečnih izlaza i prilaza bic. staza je prekinuta, u pravilu bez označenog prijelaza za vožnju biciklom pa bi se (prema tumačenju primjerice nekih policajaca) na svih 25 mjesta – u prosjeku svakih 200 metara – vozači bicikla trebali zaustaviti, sići, prijeći cestu kao pješaci, stati, sjesti na bicikl i nastaviti voziti. I tako u prosjeku svakih 200 metara tokom 5 kilometara. Važeći Pravilnik o biciklističkoj infrastrukturi kaže “Pri planiranju i projektiranju biciklističke infrastrukture potrebno je primjenjivati načela […] cjelovitosti […] Cjelovitost biciklističke mreže osigurava se međusobnim povezivanjem biciklističkih prometnih površina u biciklističku mrežu i njihovom integracijom u cestovnu mrežu.” ali je staza ipak ostala tako isprekidana. Vožnja (a ne guranje) bicikla preko tih prijelaza masovna je pojava.

Paralelno s njom je Zagrebačka avenija, jedna od najprometnijih cesta u Hrvatskoj. Pruža se istok-zapad i na njoj su prijelazi za bicikle označeni, a na svakom prijelazu postoje neobični uređaji koji se zovu “tipkala za najavu prolaska”. Naime, dok je automobilskom prometu automatski upaljeno zeleno svjetlo za kretanje istok-zapad, pješacima i vozačima bicikla je to zabranjeno crvenim svjetlom, barem dok ne pritisnu tipkalo. Drugim riječima, vozač bicikla se obavezno mora zaustaviti dok vozi istok zapad, bez obzira što automobili imaju “zeleno” u istom smjeru, a kad se zaustavi i pritisne tipkalo, treba pričekati, u prosjeku oko 45s po križanju. To je na nekim križanjima nedavno popravljeno, ali na velikom broju križanja nije. Vožnja bicikla na “crveno” preko tih prijelaza masovna je pojava. (Usporedbe radi, da Grad Zagreb recimo promijeni način rada semafora tako da se na svim križanjima svi automobili moraju zaustaviti prije negoli prođu križanje, što misliš, koliko bi trebalo vremena dok se ljudi skupe na Radićevom trgu s vilama i bakljama?)

Uvjeren sam da prometni inženjeri odgovorni za takvo uređenje bilo Horvaćanske, bilo Zagrebačke nisu nikada sjeli na bicikl i odvezli se – poštujući sve propise – od kraja do kraja ulice, jer da jesu, ne bi ih tako napravili. Predviđeni način prometovanja biciklom na tim mjestima je potpuno neprovediv: vožnja traje više od dvostruko duže i puno je napornija. Mudri kralj donosi zakone kakve ljudi žele poštovati.

Niti jedno križanje u Zagrebu nema posebna svjetla i posebne faze semafora za promet bicikala, nego im se sustavno skraćuje dozvoljeno vrijeme prolaska kroz križanje računajući da se kreću 5 km/h, kao pješaci, a ne 20-25 km/h. Na prijelazu četverotračnog kolnika primjerice, zeleno svjetlo za bicikle moglo bi trajati 5-6 sekundi dulje, a da vozač bicikla i dalje može sigurno i uredno prijeći cestu prije nego krene poprečni automobilski promet. Umjesto toga, od vozača bicikla traži se već desetljećima da uz bučnu i neugodnu prometnicu čekaju sljedeći ciklus semafora koji će biti 60-90s kasnije. Prelasci biciklom par sekundi nakon što se upalilo crveno svjetlo masovna su pojava. Pitaj bilo koga u Uredu za promet Grada Zagreba smije li na jednoj aveniji skratiti fazu za automobile za 5-6 sekundi, a kamoli na svim križanjima u gradu pa javi što kaže.

Jedna od glavnih i rijetkih veza sjever-jug je Savska cesta. Na Savskoj je ni 5, ni 6 jednostavno zabranjeno pedaliranje. Bez pardona, bez plana B. Između policijske stanice i Cibone nema vožnje. Ni staza, ni cesta, ni nogostup. Vožnja biciklom na nogostupu tamo je masovna pojava.

Ul. Hrvatske bratske zajednice, glavna vertikala sjever-jug od glavnog kolodvora prema Novom Zagrebu ima presjek 90 metara (slovima: devedeset). Stao je tamo, uz jedno od najvećih križanja u Hrvatskoj, ukusan spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, 7-8 traka za cestovni promet, a za vožnju bicikle – nula (slovima: nula). Nagradno pitanje: što se dogodi na nogostupu na glavnom spoju između centra grada i Novog Zagreba kad na dionici od 100 metara prekineš biciklističku stazu? Točno preko puta zgrade gradskog Ureda za promet, da ne bi bilo “nismo znali”…

“Mreža” staza u Zagrebu zapravo ne postoji, jer staze učestalo počinju ili završavaju usred ničega. Ono što postoji su stotine komadića pretežno nepropisnih staza koje je nemoguće povezati vožnjom bicikla bez kršenja niza odredbi propisa. Bila bi zanimljiva akademska vježba uzeti kartu i pogledati je li igdje u Zagrebu moguće odvoziti 7 kilometara vozeći po propisima i po propisnoj infrastrukturi, ali to zapravo nije bitno. Bitno je da je vozaču automobila vrlo jasno u svakom trenutku gdje se nalazi, kamo može ići i kako se kretati. Za vožnju bicikla standardi su daleko niži: sasvim je normalno da u najmanju ruku nije jasno kako nastaviti vožnju po propisima, a učestalo to uopće nije ni moguće pa su improvizacija i nepropisna vožnja što? Masovna pojava.

Grad Zagreb je uredio nekoliko tisuća parkirnih mjesta za automobile samo u strogom centru grada. Za bicikle ih ima koliko…par stotina? Gdje bi građani trebali parkirati svoje bicikle na glavnom kolodvoru, na autobusnom kolodvoru, oko glavnog trga, bilo gdje duž Lenuccijeve potkove, s časnom iznimkom Dramske akademije? Parkiranje bicikala uz ogradu na glavnom trgu na kojoj se Grad Zagreb potrudio istaknuti natpis “molimo ne parkirati bicikle” je masovna pojava, kao i parkiranje za bilo što drugo – prometne znakove, klupe, ograde, skele.

Uz časne iznimke (kao npr. Koprivnica), u drugim hrvatskim gradovima je uglavnom slično: nepovezane, nepropisne improvizacije na nogostupima umjesto mreže bic. staza i mjestimice izrazito neprijateljske ceste, kao što zna bilo tko tko je npr. u Splitu htio doći iz Solina do Pujanki ili Visoke ili se provozati prema Spinutu, tko je htio izaći iz Zaprešića prema Zagrebu, ući u Šibenik sa strane Šibenskog mosta, ući u Zadar iz pravca Maslenice itd itd., ali to je već polako jedna druga tema.

Glavu u torbu pa po propisima ili sigurnije i protupropisno

Uz takvu infrastrukturu, Hrvatska se pobrinula dopuniti sliku i odgovarajućim propisima pa su tako česte situacije da je ono što je propisno opasnije od nepropisnog. Prema propisima, staze imaju označene smjerove i ako netko želi ići od hipodroma do HRT-a, treba 2x prelaziti cestu V. Holjevca – ukupno 15 traka kolničkog prometa, sa svim rizicima i čekanjima koja takvi prelasci uključuju – da bi vozio istočnom stranom mosta u propisanom smjeru, umjesto da to odvozi zapadnom stranom mosta, suprotno propisanom smjeru. Vožnja u oba smjera na većini staza masovna je, naravno, pojava, a da bi ironija bila slađa, ionako je vrlo vjerojatno da je “propisni” promet na tom potezu uređen – nepropisno.

Trakošćanska ulica u Zagrebu ogledni je primjer najgore prakse uređivanja biciklističkog prometa u Zagrebu. Uska (dvosmjerna staza uža od jednog prosječnog novog automobila), isprekidana gustim nizom poprečnih slijepih uličica na niti jednoj od kojih nije označen bic. prijelaz (dakle, nepropisna infrastruktura), na kojoj su svi rubnjaci neprilagođeni vožnji i gdje na niti jednom od niza nepreglednih križanja nema zrcala. E da, i naravno počinje i završava nigdje, a za dobru mjeru ima i hidrant posred staze. Trakošćanska naravno nije nikakva iznimka i naravno da ljudi masovno voze bicikle kolnikom.

Trakošćanska je možda dobar primjer za osvrt na jedno zanimljivo pravno pitanje: smije li vozač bicikla voziti nepropisnom stazom ili je tada dužan kretati se kolnikom? Ili izraženo drugačije, je li vozač bicikla uvijek automatski kriv za bilo kakvu nesreću ako vozi stazom koja ne udovoljava propisima pa se, dakle, ne smije zvati “biciklistička staza”? MUP na žalost odbija odgovarati na ovakve upite jer su “hipotetski”, kao što je odbijao kažnjavati Grad Zagreb sve ove godine zbog puštanja u rad nepropisne infrastrukture, uz komentar da su radije bili za “suradnju”.

Za razliku o niza europskih zemalja i unatoč opetovanim molbama i upozorenjima svojih građana, Hrvatska je ocijenila da ne treba propisati minimalnu udaljenost na kojoj se treba obilaziti vozače bicikla pri pretjecanju. Ako 99.5% vozača auta drži razmjerno siguran razmak, 0.5% ne drži. Netko tko svaki dan putuje biciklom po npr. Zagrebu iskusi barem 200 mimoilazaka mjesečno, što znači da može računati da ga barem svaki mjesec čeka neki mimoilazak auta koje se kreće puno prebrzo i puno preblizu da bi bilo iti sigurno, a kamoli ugodno voziti bicikl na kolniku. Policija to, koliko se čini, valjda nikad u povijesti nije sankcionirala osim ako je zbog toga došlo do tragedije. Naravno da je vožnja bicikla nogostupom umjesto kolnikom masovna pojava, makar je neudobnije, sporije i pravno osjetljivo.

Važeći ZSPC bez previše oklijevanja propisuje kretanje uz desni rub kolnika (ako nema bic. staze). Desni rub kolnika je također mjesto gdje se nakuplja šljunak, blato, krhotine stakla, gdje su smještene za vožnju bicikla izuzetno opasne rešetke šahtova (koje se mogu izvesti na puno sigurniji način, ali to se u RH u pravilu ne radi), tako da je to već odličan početak. Dodatno, s obzirom da našim zakonima nije propisana konkretna udaljenost na kojoj se treba obilaziti vozače bicikla, u uskim trakama i ulicama vožnja uz desni rub samo mami vozače auta da se proguraju, prolazeći ponekad i 15-20 cm od bicikla. U takvim je okolnostima daleko, daleko sigurnije voziti dalje od ruba, da vozač automobila nema nikakvu mogućnost prolaza odnosno da ne dolazi u napast pretjecati dok se za to ne stvore uvjeti, ali to naravno nije po zakonu. Policija je razvila dugu i plodnu tradiciju rutinskog odbacivanja i zanemarivanja ovakvih primjedbi na javnim raspravama o ZSPC-u proteklih godina.

Isti važeći ZSCP nepotrebno radi kriminalce (dobro, “prekršitelje”!) od građana, primjerice tako da se recimo pad pri vožnji biciklom prema ZSPC-u smatra izazivanjem prometne nesreće i ukoliko dođe do ozbiljnih povreda, vozača čeka još i kazna od više tisuća kuna. To nije teoretska mogućnost nego hrvatska stvarnost: te se kazne zaista izdaju. Ovo se sve odnosi na vožnju na cesti. Ukoliko je vozač na nogostupu, u parku itd., po zakonu to nije “prometna nesreća” i nema kazne. Premda ovo nije ni izdaleka glavni razlog zbog kojeg građani radije voze bicikl nogostupom, nego cestom, u slučaju pada, zapravo bi im pravni rizik mogao biti daleko manji na nogostupu.

A pravni okvir se puno više pogoršava, nego poboljšava. Tako npr. u novom prijedlogu ZSCP-a stoji primjerice “Vozač bicikla […] koji se kreće biciklističkom stazom dužan je, pri prelasku kolnika, obratiti pažnju na udaljenost i brzinu vozila koja mu se približavaju, te kolnik prelaziti pažljivo, nakon što se uvjeri da to može učiniti na siguran način.” Takva odredba prije nije postojala i ne postoji za vozače auta, motora itd. kad prolaze kroz križanje. Preopćenita i podložna podložna proizvoljnim tumačenjima, u osnovi će moći poslužiti da se vozač bicikla proglasi (su)krivcem u bilo kakvoj nesreći pri prelasku kolnika. To je samo jedan svježi primjer u dugom nizu konkretnih koraka unatrag po pitanju prometa bicikala, a prema dosadašnjim rezultatima javnih rasprava o promjenama zakona te javnim nastupima krovnih ljudi u policiji, šanse su da ćemo tako i nastaviti dok se te ljude ne umirovi ili drugačije zamijeni s drugim službenicima s drugačijim rješenjima, vrijednostima i načinima rada. Hrvatska pozicija na dnu EU po pitanju sigurnosti cestovnog prometa jasno svjedoči da trebamo temeljitu promjenu pristupa i smjera u prometnoj politici policije.

Kad vozač bicikla krši propise uzima punu odgovornost za svoje ponašanje: ako on jako ne pazi, stradat će. Dodatno, izlaže se bitnom pravnom riziku: što god se dogodilo, on je kriv. To nije situacija u kojoj itko želi biti jer u tome “uživa” ili jer “ne cijeni red”, kako neki tvrde, nego jer praktički nema druge. Bilo bi svima puno draže da mogu bezbrižno i opušteno voziti u uvjetima u kojima im je kretanje prirodno, sigurno i praktično, uz punu zaštitu i propisa i infrastrukture. Zašto Hrvatska odbija pružiti tu zaštitu, to je jedna duga, druga tema.

Sve u svemu…

Sva ova priča je tu zato da ilustrira jednu jedinu činjenicu, a to je da pravni uvjeti i infrastruktura nisu ni približno jednaki za sve vidove prometa. Bicikl je na svaki način daleko najzanemareniji vid prometa: u udjelu prometnih površina koje su mu namijenjene, u udjelu u gradskim proračunima, a propisi se biciklima u pravilu bave usputno i neuko. Ta situacija je idealna da vozače bicikala nauči jednoj jedinoj lekciji: takvi uvjeti i propisi kretanja su toliko apsurdni da bi ih bila ludost poštivati. A s obzirom da je većina prekršaja vozača bicikala ionako zanemarivog utjecaja na sigurnost, policija se uglavnom ne bavi njihovim sankcioniranjem. Zbog toga, daleko više nego ičega drugog, vozači bicikla masovno ne poštuju prometne propise i signalizaciju.

U manjoj mjeri prigovori na bicikle su rezultat neukosti i percepcije pa tako povremeno građani zamjeraju ovom ili onom vozaču bicikla jer ne nosi kacigu, jer vozi u pješačkoj zoni u Zagrebu, jer vozi na cesti tamo gdje nema bic. staze, po označenom prijelazu biciklističke staze preko kolnika…a to su sve potpuno propisne radnje, samo što oni koji prozivaju slabo poznaju to o čemu pričaju.

Naravno, jedan dio vozača bicikala zaista jest neodgovoran, opasan i zaslužuje bezrezervni progon i kažnjavanje. Jedno vrijeme je par momaka prilično redovito vozio bicikle na zadnjem kotaču stotinama metara niz Tkalčićevu ulicu, krcatu pješaka, na primjer. Međutim, s iznimkom slabog korištenja svjetala po noći (oko 50% vozača) koje zaista zaslužuje kažnjavanja jer je toliko lako i korisno pobrinuti se za rasvjetu (ali policija to iz nekog razloga ne kažnjava), udio vozača bicikala koji učestalo krše propise na način da bitno narušavaju ičiju sigurnost je vjerojatno mala manjina svih vozača.

Kako budućnost bicikla u prometu vidi zemlja koja je ugasila sustavnu obuku djece za vožnju bicikla?

Hrvatska nema nacionalni program obuke djece za upravljanje biciklom i kretanje biciklom u prometu. Do 2004. godine edukacija djece za samostalno upravljanje biciklom na cesti provodila se u osnovnim školama, nakon koje su djeca pristupala teoretskoj i praktičnoj provjeri znanja te su uspješnima izdavane potvrde o osposobljenosti. (Ironično je da se ta obuka provodila u suradnji s HAK-om – Hrvatskim Auto-Klubom.) Nakon 2004. godine osposobljavanja nisu obavljana institucionalno i to zbog nepostojanja formalnog programa, ali su mnogi subjekti, obično je bila riječ o suradnji HAK-a, policije i učitelja tehničke kulture u školi, provodili edukaciju i provjere znanja, ali bez izdavanja potvrda.

Danas se MUP hvali brojevima od godišnje par tisuća učenika koji prođu program obuke, a s obzirom da generaciju čini oko 40.000 školaraca, to je u osnovi isto kao hvaljenje s “iz godine u godinu propustimo obučiti 95% učenika”. Praznina koju to ostavlja u poznavanju prometnih pravila, općoj prometnoj kulturi i odnosu prema biciklu i prometu traje i trajat će desetljećima.

* * *

Za slučaj da ti ništa od ovog nije baš sjelo, jedna misao za kraj:

Preko 80% smrtno stradalih biciklista prošle godine stradalo je krivicom vozača motornih vozila.

M. Huljak, MUP, 2022. na okruglom stolu na Pedalafestu 2022

Koga se ovdje zapravo treba disciplinirati?

~~~ Generacija prva ~~~

Devedesete. Nitko ih ne voli. Rat, neimaština, hrpa grozne glazbe i…ovakvi rubnjaci.

Nikom nije palo na pamet “pa možda će tu neki bicikl nekad proći…?” ili recimo da nekom osuđenom na invalidska kolica takvi rubnjaci de facto znače da nema mrdanja više od parsto metara od kuće. Nikom ni da padne na pamet da bi poneka starija gospođa ili gospodin mogli vući neka kolica s 10-15 kila sezonskog voća i povrća iz trgovine – krumpir bio na 15% popusta! – i da im ovakvi rubnjaci čine život u Zagrebu iritantno besmisleno teškim. Ali za volanom automobila baš nikakvih problema nema, pa problema dakle – nema.

~~~ Generacija druga ~~~

Tamo negdje početkom dvijetisućitih nekome iz Grada Zagreba – zvat ćemo ga Ivan H. – došao je pod ruku primjerak stranog tiska, a u njemu je naletio na sliku nečega što na prvu izgleda kao biciklist u pokretu, ali je sve zajedno očito suludo: neki Holandez pedalira, ali em nema kacige, em nije u fluorescentnoj, pripijenoj odjeći, nego umjesto toga u finom odijelu, sjedi uspravno i vozi po krasnoj biciklističkoj stazi, usred grada, maltene kao da ide na posao?! “Stvarno, ide čovjek na posao…” utone Ivan H. zabezeknuto u duboke misli, a onda mu sine sjajna ideja: “Ništa, pa nacrtat ćemo i mi tu neke staze” (jer tako se biciklističke staze “rade”: crtaju se negdje gdje ne smetaju (autima)), “zarezati poneki rubnik pa će i Zagreb biti svjetski grad!” A rezultat tog prosvjetljenja su stotine ovakvih rubnika razasutih po gradu.

Iritantno besmisleno uski (3 metra širok prijelaz, ali rampa na “spuštenom” dijelu  široka recimo 72.1 cm), često načičkani stupićima, tako da ako prolaziš biciklom, imaš sasvim konkretne šanse zapeti pedalom dok provjeravaš dolazeći automobilski promet i napraviti salto na kolnik. Najvažnije, “spuštaju” se i dalje na pristojnih 3-4 cm visine ili – nije beg cicija! – mjestimice i koji centimetar više. Zašto? “Pa gledajte, te oborinske vode…“, zabrinuto će kimati glavom predstojnik jednog ureda, “…a tek slijepi i slabovidni?” dodat će važno pročelnik drugog… Sve pljušte duboka promišljanja pa su tako najvrlije među zagrebačkim glavama zaključile zajedno da su svi od Ljubljane do Kopenhagena zapravo budale: i oni i njihove glatke staze i savršene pristupne rampe i pedale…gdje se to, usput budi rečeno, radi ovako:

~~~ Generacija treća ~~~

2021. godina. Dogodilo se nezamislivo: Kumek je umro. Umro je, ali 20 godina je drmao i naučio svoje pačiće školi. Izbori su iza ugla, a zna se što to znači: “Svaka kaciga, svaka lopata i sve što ima kotače i rotirku – sve na cestu, kopaj!” I tako nam upravo ovih dana pred očima nastaje 3. generacija promašenih rubnjaka. Načuli su u Gradu Zagrebu negdje da rampa smije biti i šira od 72.1 cm pa su nove rampe konačno (uglavnom) pune širine prijelaza, što pješačkih, što biciklističkih, ali kad bi sad stvar napravili kako treba, što bi krpali za izbore za nekoliko godina?! Pa je tako pao zaključak da će se i dalje ostati sa “zubom”: “3-4 cm, nek se nađe“, ako je sad već očita civilizacijska sramota išta više od toga – a naravno da “nema govora  o tome da označimo i prijelaze! Kaj, nemaju noge? Nek’ izvole gurati preko!“.

I dalje neugodno, nepropisno, nepovezano (donji prizor). I dalje opasno. I dalje predizborna šminka.

***

“BACILI 100 TISUĆA KUNA“, “Pogriješili smo, trebali su biti niži” – ne, ovi se naslovi ne odnose na rubnjake. (a njih smo platili daleko više: nekoliko milijuna kuna, po prilici). Ovi se naslovi odnose na kolničke uspornike postavljene 2015. oko križanja Slavonske avenije i Avenije V. Holjevca gdje se onda uspornike po kratkom postupku spuštalo s “1,8 centimetara na visinu od 0,4 do 0,6 centimetara“. Zašto ih se spuštalo? Naime, uspornici su postavljeni po propisima: nije bilo formalnog problema. Sniženi su zbog “brojnih prigovora vozača“. Pa nek’ netko kaže da Grad Zagreb ne sluša svoje vozače auta građane!

Prepreke od 1.8 cm za automobile – vozila sa širokim gumama, amortiziranim ovjesom i debelim, mekim sjedalima – pokazale su se pretjeranima i manje-više preko noći snižene na milimetre. Istovremeno, donja snimka priča priču svakodnevice biciklista i njihovih tisuća prepreka po gradu…

Zavod za javno zdravstvo:

“Poštovani građani grada Zagreba, zbog otrovnosti zraka, molimo da ne izlazite bez potrebe, da držite prozore i vrata zatvorenima i izbjegavate intenzivne tjelesne napore na otvorenom.”

“Stručnjaci”, građani, mediji:

“To je zbog magle.”
“To jednostavno nekad tako bude.”
“Ma ne puše, zbog toga je.”
“I drugdje se dogodi.”
“Nema načina da se to izbjegne.”
…

Nije npr. zbog 400 tisuća osobnih automobila, ni njihove dvostruko veće upotrebe u gradu u odnosu na prije svega 20 godina.

I tako…poneka komplikacija kod astmatičara, poneki moždani udar, poneka problematična trudnoća – ništa od toga neće se papirnatim tragom vezati uz odgovornost 400 tisuća vozača auta i gradonačelnika koji bi prije puknuo, nego ograničio korištenje automobila. Sutra jučerašnja vijest.

Poštovani B.net/A1,

pred jedva godinu dana ponudili ste mi ugovor za uslugu pristupa Internetu po uvjetima koje ste vi zadali i ugovor smo potpisali.

Pred 3 tjedna, usred ljeta, kad su gradovi prazni, a građani znojni raznose torbe po trajektima i plažama, vi šaljete dopis poštom sa sljedećim sadržajem:

• korisnici traže sve veće brzine pristupa Internetu
• vi želite osigurati najvišu kvalitetu usluge
• to košta
• prenosite trošak od +20kn/mj. na korisnike
• ugovor se može raskinuti prijevremeno
• ali A1 je najbolji pa neće!

Za početak, za ovaj sadržaj meni je trebalo 37 riječi, ali se vi angažirali svoje PR stručnjake koji su dobili zadatak ovu šaradu zapakirati u nešto što će izazvati najmanje raskinutih ugovora pa su se oni odlučili za pristup tzv. “zida teksta”: ni manje ni više, nego 227 riječi, bez ikakvog naslova ili naznake o čemu se radi. Hrpa korisnika će vidjeti o čemu se radi tek na prvom povećanom računu, a tad će biti prekasno za prijevremeni raskid bez naknade. Genijalno. Takvu strategiju koriste Google, Facebook, Apple i sl. kad sastavljaju svoje “Uvjete korištenja”, a svrha joj je da se predmetni tekst – ne čita. Ljigavo kad to radi Google, ljigavo kad to radite vi.

PR-ovci su se onda dosjetili pa rekli “zašto to ne bi riješili usred godišnjih odmora, kad je bljutava, namjerno dosadna obavijest pružatelja usluge pristupu zadnja stvar kojom se građani žele ili uopće stignu baviti? Upravni odbor zadovoljno plješće i sprema povišice PR-ovcima i svrstava se uz bok recimo Milana Bandića, koji već tradicionalno – možete sat namjestiti prema tome – koristi prazan grad da provodi genijalne poteze kao što je nasilni nastavak radova na garaži centra “Cvjetni” prije 10 godina ili da – gotovo u isto vrijeme kad je A1 izveo ovu svoju vratolomiju – najžurnijom žurnom procedurom šalje “dorađeni” GUP na “javnu raspravu” (u kojoj u 2019. godini dozvoljava građanima da se oglase isključivo na papiru, poštom?!).

Nadalje, ovu promjenu mi A1 šalje usred roka važenja ugovora čije uvjete su oni postavili pred jedva godinu dana, pa je za očekivati da postoje deseci ili stotine tisuća korisnika s kojima su napravili to isto. Dakle, A1 pred svega godinu dana nije bio u stanju predvidjeti da će im trebati 10+% više prihoda od usluga – čime stvaraju sliku o sebi kao kaubojima koji ne znaju kako se radi posao – pa sad rade ovaj salto mortale koji je valjda jedino izvediv uslijed ovog urušavanja tržišta u današnji duopol A1/T-Com na kojem konkurencija može biti više salonska, teoretska, nego stvarna (A1/VIP i T-Mobile svojevremeno su se zaklinjali da je 3 kn za minutu razgovora goli minimum održivosti…dok nije došao Tele2 i 1 kn/min!).

Za kraj, PR odjel je uredio i završne detalje pa tako nije jednostavno riječ o poskupljenju usluge, nego se izmišlja nova stavka “pristup uslugama fiksne mreže” da se, je li, stvori dojam da korisnici tu nešto novo dobijaju, da se taj novi, veliki iznos računa malo usitni da ne izgleda tako prijeteće. Jer, je li, do sada korisnici “nisu” imali – i plaćali! – “pristup uslugama fiksne mreže”…otprilike kao da HŽ kaže “korisnici traže sve bolju uslugu, od sada na dalje uvodimo novu stavku ‘korištenja vrata i stepenica za ulaz i izlaz iz vagona’ koja će koštati 20 kn po karti.”

Poslovanje po modelu A1 – novi oblik života!

Vaš vrlo skoro bivši korisnik

[Mala napomena zainteresiranom čitatelju: čini mi se da mi ima više smisla po putu pisati na engleskom pa o tome možete čitati tamo gdje pišem na engleskom.]

Pokret je uvijek muka ježeva. Iskobeljaš se s biciklom kroz uska vrata vagona na stanicu, vratiš se nervozno i užurbano po torbe koje su još u vagonu pa opet natrag vani, zatvoriš vrata i dok se okreneš, vlak već ide dalje. Vani je drugačiji zrak: teško je drijemežan ocijeniti je li ti prohladno zato što ti se spava ili jer stvarno jest hladno, kako će bit u vožnji, kakav te teren čeka pa se obučeš nekako otprilike… Staviš torbe na biciklu, namjestiš svjetla, kameru, ciklokomp…osvrneš se po treći put lijevo-desno da vidiš gdje je izlaz sa stanice i kreneš…jedno 20 metara, dok ne primijetiš da nisi stavio kopču za nogavicu. Pa onda za 50 metara opet da uzmeš 2-3 griza sendviča, da imaš na čemu vozit sljedećih sat vremena. Pa onda opet kreneš, pa ti rukavice nisu dovoljno tople, iz torbi iskopaš toplije, pa hoćeš još jednom provjerit redoslijed sela kroz koja prolaziš i podsjetit se koliko puta cesta pređe prugu prije nego dođeš do prečice koju tražiš i tako dalje, i tako dalje…pa se voziš neko vrijeme i sjetiš da bi rado stao na nekoj pumpi provjerit tlak u gumama prije puta, ali uzalud: mrkli mrak je, nigdje ni pasa, još nije ni 5 sati, gume će morat pričekat. Možda i bolje: jedno zaustavljanje manje.

Prvih sat-dva sve ti smeta. Sic ti mrvicu “visi” u desno, stražnji amortizer pomalo škripi, mjenjač ne lovi baš najbolje 3. i 4. zupčanik. Kraj naselja, javne rasvjete, civilizacije i mrkli mrak dolaze prenaglo i malo te stisne oko srca: već je debelo jesen, vani je za to doba darežljivih, ali svejedno frižiderskih 7-8 stupnjeva, tijelo tek treba postići radnu temperaturu, izmjena uspona i spustova nepredvidivo hladi i grije…treba malo da se uhvati ritam. Glazba iz Žala i prednja lampa definiraju ti cijeli svijet, a sjene okolnog raslinja živahno plešu, bilo zbog blagog vrludanja volana na usponima, bilo zbog brzine spusta. “Blica li mi auto jer mi svjetlo tuče previsoko ili…? Mogao bih ga malo spustiti…” Prsti bride od prohladnog zraka do dna spusta, svijest prati cestu, smjer, brzinu, traži podmukle uzdužne pukotine u asfaltu, lokvice, sitni šljunak…

Nema oblačka, noć je vedra, ali nema ni mjesečine pa je mrkli mrak, da ne može biti mrkliji. Nemaš pojma kako priroda u ovom kraju diše po noći. Bicikla je relativno tiha pa je divljač možda neće odmah čuti, prilično spora pa ne da pobjeći i ne nudi naravno nikakvu zaštitu. Znaš da u ovom kraju ima vukova i divljih svinja, ali ne znaš koliko ih je, koliko su aktivni noću, koliko ih lampa tjera i na što još osim njih možeš naići na cesti, a kako ne vidiš nego 20-ak metara ispred sebe, jednom kad ih vidiš, vide i oni tebe. A ništa, pregrizeš, jer “hrpa ljudi vozi po cijelom svijetu u svako doba dana i noći pa im zvijeri nisu glavni problem na cesti”, slušaš svoju muziku i pomalo nagađaš koliko ima do onih par svjetala negdje na obzoru, vodi li te put uopće tamo, koje je to mjesto… Povremeno bacaš pogled na retrovizor da se ne raskomodiš previše na cesti. Auti prolaze 60, 70 na sat: nisi očekivao nikog na cesti, ali ljudi ipak nekamo idu, a sinoć je bio petak navečer pa nikad ne znaš u kakvom je čovjek za volanom stanju.

Malo je to sve neugodno, kao kad se prvi put spuštaš niz klisuru na užad i klinove, ali neminovno se počinješ prilagođavati. Malo raskopčavanja i zakopčavanja da ne uskuhaš i da se ne pothladiš, malo nagađanja koliko su dugi usponi i spustovi, napeto praćenje šume i ceste…znaš da ćeš se zamorit brigom o svemu, da ćeš se opustiti, uživati u polaganom usponu tokom kojeg neće biti šuma vjetra preko slušalica da ti skriva muziku, nagraditi se ponekim pogledom prema kristalno jasnim, bezbrojnim zvijezdama i razveselit se stizanju u sljedeće usnulo selo.

Prvih sat-dva sve ti smeta, ali nakon toga je uglavnom zen. Minute i kilometri koji su prije trajali i trajali počinju biti samo trenutci, a umjesto njih se izmjenjuju cijele dionice, sati: od jednog važnijeg naselja do drugog, od tu gdje jesi do sljedećeg važnijeg skretanja…i kad imaš sreće da te nije briga koliko brzo ideš i kad ćeš stići, nemaš brige na svijetu, a krajolik je galerija bez kraja. Stigneš primijetiti svaku kuću, brda kako se valjaju prema obzoru obojana jesenju i ranojutarnjim suncem, osamljeno stablo pred ruševinom, poglede krava dok pasu nedaleko od ceste… Povremeno isključiš muziku i potpuno se uneseš u prostor: bez naočala, bez slušalica, bez ičega između tebe i svijeta, s vjetrom u prsima koji ti ne da preći 50-60 km na sat prije nego opet dođe vrijeme za uspon. Ovaj kraj nije čuo za ravnicu.

Prošlo je nekoliko sati i bedra ti gore na najstrmijim dionicama uspona, ali ako ide išta teže nego na prošlim strminama, ti to ne primjećuješ pa se ne uznemiruješ i tjeraš polako dalje. Kako je neznani biciklist rekao, “za svakih 100 metara nadmorske visine, računaj 10 minuta uspona”. Na bicikli (i možda jedrilici) najbolje naučiš da nema ništa na silu, da je priroda snažna, da imaš svoja ograničenja, ali i da – ako se potrudiš istražiti svoje mogućnosti – svejedno možeš savladati planine, ujutro biti na kontinentu, a popodne recimo na Jadranu. Da se možeš odmaknuti daleko daleko od onog što si nekad sam mislio da se može, ili što drugi misle da se da.

I onda ti se otvori pogled na odredište i sve je na dlanu. I znaš da si puno puta tada pomislio “tu sam!”, ali i da je bicikla puno sporija od pogleda pa onda opet pustiš: “pomalo, doći ćeš”. Igraš se malo izborom puta, isprobaš nešto napamet, bez provjere, jer sad si ipak već skoro “tu” pa nije problem ako i napraviš koji kilometar više i mic po mic, eto te na kraju. Konačno stigneš, sjašiš i trenutno ti se promijeni perspektiva: iskustvo je došlo svom kraju, a onaj drugi, “obični” život kojeg si ostavio za sobom kad si krenuo sad ponovno teče. Jedina plaha, svima drugima skrivena razlika je što si u njega sad duboko urezao jedno novo sjećanje, jedan novi osjećaj življenja.

“Srd je vas, poskoci, skakavci i crne udovice!. Sta ce vama radnih mjesta i golf terena, raditi je je pre naporno za napredne proljevtere.”

“skupina neradnika i kvazi-intelektualaca je kao i obicno protiv svakog napretka….”

“Otvorimo vrata izgradnji, pomozimo investitorima, bit će i svima nama bolje. Ne slušajte te ljenguze i neradnike.”

“ima jugofasisticka bratija vremena da protestiraju dan i noc…..jer oni su po tim nakaradnim udrugama samo zbog jugofasisticke politike i love bez rada….ipak ostaju im veleposlanstva raznih austrija,norveske,danske, soros….”

Ovo je nekolicina tipičnih izljeva kakvi u bujicama i potocima prate rad nevladinih organizacija po hrvatskim forumima, fejsbucima, tviterima i u komentarima novinskih članaka. Takva natjecanja u pljuvanju rado pokreću i raspiruju “ugledni investitori” (profila npr. Tomislava Horvatinčića)  ili krajnja nacionalističko-katolička desnica (predstavljena ekipom kao npr. Tomislav Planinić, Ladislav Iličić te politički mrtvaci Zlatko Hasanbegović i Tomislav Karamarko), obično zato što guraju projekte u kojima je šteta u pravilu javna, a korist privatna.

Uz obilje anonimaca po forumima i rubrikama za komentare (koji će 5 minuta kasnije u rubrici sport žučno objašnjavati zašto izbornik nogometne reprezentacije pojma nema…), tom se nabacivanju blatom rado pridruže i spomenuti “uglednici” i “stručnjaci” pa tako npr. i HGS-ov Zoran Jeramaz, predsjednik splitskog Savjeta za urbanizam čija je, eto, kćer projektirala Kerumov nesuđeni novi restoran na plaži u šumi na Marjanu. On aktiviste koji su se borili da zaštite Marjan zove ni manje, ni više, nego “neradnici, beskućnici, tko zna što su…” (“tko zna što su” – vrhunski detalj!) Malo južnije, Andro Vlahušić, HNS-ov gradonačelnik Dubrovnika, bez previše skrupula članove inicijative “Srđ je naš” naziva “cinkarošima koji tužakaju svoj grad [UNESCO-u]” – kao u osnovnoj školi, kad budući propaliteti šire stigmu oko “cinkanja” ne bi li se poštedjeli koje kazne, a da i dalje mogu raditi budalaštine.

I to nas vodi temi, a tema je vijest da je Upravni sud srušio Studiju utjecaja na okoliš za projekt na Srđu. Zašto? Ukratko, u procjeni utjecaja na okoliš nisu uzeta u obzir turistička naselja Bosanka Sjever i Jug, dok su ista stavljena u procjenu ekonomskih koristi za lokalnu zajednicu. To predstavlja grubu manipulaciju veličinom obuhvata zahvata ili, drugim riječima, proglasili su projekt prihvatljivim za okoliš bez da su uzeli u obzir utjecaj gradnje sitnice od nešto više od 400(!) apartmana. To, međutim, nije prvi put da su se sudovi oglasili o golfu na Srđu. Ustrajni i požrtvovni aktivisti izborili su se 2014. za presudu Visokog upravnog suda u kojoj stoji da je povećanje obuhvata za golf na Srđu sa 100 na 310 ha bilo protuzakonito (za ilustraciju, približna površina npr. cijele park-šume Marjan ili Maksimira!).

Pred nekoliko godina kad je pozvan da ispuni predizborno obećanje i raspiše referendum o golfu, gradonačelnik Vlahušić odgovorio je sa sad već legendarnim “neću ja raditi vaš posao!” Međutim, sasvim je jasno da jest posao g. Vlahušića, odnosno administrativnog aparata kojim on upravlja da osigura da se gradnja radi prema zakonu (dakle bez nezakonitog širenja projekta) i na način koji brine o zajednici (dakle, prema sveobuhvatnoj i stručnoj analizi utjecaja na okoliš).

S obzirom na to, gospodine Vlahušić, i vi, brojni uvaženi fejsbuk-komentatori, možda bi bilo primjereno da napravite i razvijete velike transparente po zgradama u gradu Dubrovniku upućene inicijativi Srđ je naš. Evo vam i nekoliko ideja za poruke: “oprostite za ružne riječi”, “hvala vam što ste nas spasili kaznenog odgovaranja za moguće višemilijunske štete” i – možda jedna baš od gradonačelnika – “hvala vam što radite moj posao!”

Prvi predsjednik samostalne Hrvatske bio je Franjo Tuđman (HDZ) u vrijeme kojeg su njegove ovlasti daleko nadmašivale one predsjednika vlade. Vladao je do smrti 1999. Nekako suprotno suvremenim inicijativama političke desnice da se Tuđmana idealizira, tužiteljica Međunarodnog suda za bivšu Jugoslaviju, Carla del Ponte, izjavila je 2002. da bi podigla optužnicu protiv Tuđmana za ratne zločine da je i dalje bio živ. Graham Blewitt, tužitelj istog suda, ocijenio je da su za tu optužnicu raspolagali dovoljnom količinom dokaza.

Glasovima manje-više svih stranaka osim HDZ-a, predsjedničke ovlasti drastično su smanjene pa je predsjednik države postao više protokolarna funkcija, a predsjednik vlade glavni nositelj izvršne vlasti. U tom smislu, Tuđmana je na mjestu “šefa države” 2000. naslijedio Ivica Račan (SDP) koji je vladao do 2003. Račanu se prigovaralo štošta (uglavnom vezano za Domovinski rat), ali čak i njegovi izravni politički protivnici kao Vladimir Šeks, Hrvoje Šarinić i neizravno Franjo Tuđman pokazivali su određeno poštovanje prema njemu. Povrh toga, četiri godine nakon što je vlast opet preuzeo HDZ nije bilo ozbiljnih, a kamoli sudski potvrđenih sumnji u bilo kakve korupcijske ili druge protuzakonite radnje.

Račana je na mjestu predsjednika vlade zamijenila nova HDZ-ova zvijezda u usponu, tada uglavnom nepoznati Ivo Sanader. Karizmatični, dominantni, visoki Ivo Sanader vodio je HDZ kroz izborne pobjede 2003. i 2007. kad se činilo gotovo neizbježno da će vlast izgubiti, a onda je – na zaprepaštenje i hrvatske i dijela europske javnosti – naizgled od niotkud odlučio usred mandata dati otkaz uz krajnje neuvjerljivo objašnjenje frustracije zbog blokiranih pregovora o priključenju EU. Nedugo nakon toga, Ivo Sanader uhvaćen je u bijegu u Austriji gdje je počela saga o njegovom izručenju, suđenju i kazni koja i danas traje. U najkraćim crtama, detalji koji su isplivali – štetni ugovor o prodaju INA-e, crni fond stranke za kupovinu medija u predizbornim kampanjama, nevjerojatne zbirke umjetnina i skupocjenih satova, niz svjedoka pokajnika itd. – ostavili su vrlo malo sumnje u činjenicu da se radi o čovjeku duboko ogrezlom u korupciju.

Sanadera je na mjesto predsjednika vlade naslijedila Jadranka Kosor (HDZ) koja je ušla u povijest kao prva žena koja je obnašala tu dužnost. Kosor je, međutim, bila dopredsjednica Sanaderove vlade i njegova bliska suradnica te je kao takva bila nezaobilazna tema suđenja Sanaderu te općenito afere o štetnom ugovoru između INA-e i MOL-a. Tadašnja predsjednica hrvatske vlade potpisala je ugovor koji Hrvatskoj nanosi štete u milijardama kuna, a poslije se, kako je to Boris Dežulović lijepo sročio, pravila da o tome ne zna ništa:

“Skoro da nas je uvjerila Jadranka Kosor kako nema nikakve veze s Mađarima, MOL-om i dioničarskim ugovorom, kad se odnekud iznebuha pojavila pismena suglasnost za izmjene i dopune tog ugovora iz siječnja 2009. te suglasnost za dodatak glavnom ugovoru o plinskom poslovanju iz prosinca iste godine. Ne dakle nekakvi papiri koje bi se nekako, slobodnom interpretacijom, moglo dovesti u vezu s izmjenama ugovora između Vlade i MOL-a, nego same izmjene tog ugovora, glavom i člancima. Kad tamo, u dnu prvog veselo se nakrivio potpis potpredsjednice Vlade Jadranke Kosor, a u dnu drugog potpis istoimene premijerke!”

O tome hoće li njen dio priče imati sudski epilog, vrijeme će pokazati.

Jadranku Kosor i HDZ smijenili su 2011. Zoran Milanović i SDP (na izborima na kojima je HDZ unatoč raskrinkanoj korupciji i kriminalu bez presedana dobio svojih minimalnih 25% glasova, čime su precizno izmjereni “integritet” i “politička pismenost” hrvatskog glasača). Teško je otrgnuti se dojmu da je većina kritika Milanoviću napad na osobu, odnosno karakter: on je “pun sebe”, “svadljiv”, “razmažen”, “narcisoidan” itd. Mimo toga, Tomislav Karamarko ga je neizravno prozivao za namještanje izbora, ali se s obzirom na izostanak bilo kakvih pravnih koraka čini da je to bilo iz tadašnjih dnevno-političkih potreba. Više puta se potezalo pitanje kredita Krešimira Milanovića, Zoranovog brata, ali niti su te optužbe praćene bilo kakvim pravnim koracima niti je pokazana bilo kakva upletenost bivšeg predsjednika vlade.

Time smo konačno došli do netom ugašene, rekordno kratke vlade, “ne-koalicije” MOST-a i HDZ-a u kojoj tek zahvaljujući MOST-ovom jedinstvenom pristupu suradnji Tomislav Karamarko nije postao novi predsjednik vlade. Ipak moglo bi se tvrditi da je u vladi vodio glavnu riječ pa ga stoga ima smisla obuhvatiti ovom malom analizom. Karamarko, dakle, kao da je pokazao da HDZ kao konzervativna stranka drži do tradicije i da nek’ ga vrag nosi ako će on biti prvi predsjednik HDZ-a koji s vlasti odlazi bez tereta korupcije ili otvorenih sudskih procesa protiv njega.

Drugim riječima, danas, 26 godina od osamostaljenja Republike Hrvatske, HDZ je bio na vlasti 18 godina i za to vrijeme, 100% šefova stranke bilo je, čini se, upleteno u korupciju ili općenito kriminal. Za preostalih 8 godina, 100% predsjednika vlade završilo je svoje mandate bez afera vezanih uz njih osobno. (To naravno nipošto ne znači da su radili dobro ili da Hrvatska ne može i ne treba bolje: znači tek da su po pitanju korupcije i općenito kriminala mandate završili čista obraza – ni više, ni manje.)

Skraćeno, čini se da je uvijek dok je HDZ u vlasti predsjednik stranke upleten u korupciju ili kriminal, a uvijek kad je HDZ u opoziciji, predsjednik vlade čini se čist. Ne da tvrdim da to nešto znači: samo, evo, kažem…

Gotovo 500 nastavnika, iz svih vrsta škola, svih predmeta, iz svih krajeva Hrvatske, odabrani javnim natječajima. Gotovo godina i pol rada. Materijali pred objavom za javnu raspravu. To znači da se prihvaća da nisu savršeni, ali da je u njih ušlo puno znanja, iskustva i rada.

U tim okolnostima i u tom trenutku, ne skrivajući da je ono što ih zapravo smeta navodna povezanost stručne skupine s SDP-om, a ne rezultati njihovog rada, marginalci kao Ladislav Iličić koriste trenutak moći da bi odgodili i politički kontrolirali jedinu značajnu reformu školstva u Hrvatskoj od osamostaljenja.

Ako želite da se provede jedinu bitnu reformu koja je više od mrtvog slova na papiru, potpišite peticiju, dođite na prosvjed. Pustite ljude, stručnjake, koji rade posao, da ga dovrše i da nešto tu kod nas pomaknemo malo naprijed bez beskrajnog odgađanja. Što ne bude savršeno, ugađat će se u hodu, ali neka krene. Ako ne znate što biste mislili, poslušajte čovjeka kako priča o reformi i prosudite sami je li vrijedan povjerenja u ovom pitanju.